Žetva unatoč progonu u Meksiku

Nakon godina službe u meksičkom „Krugu tišine” Beatriz i njezin suprug povukli su se iz vodstva i službu prepustili mlađem bračnom paru misionara koje su sami duhovno odgojili. Unatoč progonu, strahu i teškoćama vjernici u tom kraju i dalje rastu u vjeri, okupljaju se i naviještaju evanđelje. Iako se još oporavlja od posljedica progona, Beatriz se nada da će sjeme posijano u godinama vjerne službe jednoga dana donijeti obilnu žetvu.

Iako se Beatriz povukla iz vodstva, ono što je izgradila živi i dalje u ženama kojima je pomagala da rastu kao Kristove učenice.

Bog je mjesecima u srcima Beatriz i njezina supruga budio isto uvjerenje: došlo je vrijeme da odu.

„Isprva nisam htjela”, prisjetila se. „Stalno sam mislila na žene iz skupine. Kako ćemo ih ostaviti ovdje same?”

Gotovo šest i pol godina njih su dvoje služili kao misionari u Krugu tišine – velikom području u Meksiku gdje se kršćanstvo uglavnom odbacuje. Ondje su pustili korijene duboki odnosi. Odlazak se činio gotovo nemogućim.

Ipak, osjećali su da ih Bog vodi u novo razdoblje. Nisu shvaćali da je sjeme posijano u godinama suza već počelo nicati.

Odgoj „Timoteja”

Prije odlaska Beatriz i njezin suprug mjesecima su ciljano pripremali Irene* i Emiliana*, mladi bračni par misionara, da preuzmu vodstvo.

„Počeli smo im malo-pomalo prepuštati zadaće”, objasnila je Beatriz. „Najprije propovijedanje, zatim proučavanje Biblije, pa skupine za žene. Htjeli smo da ih žene počnu doživljavati kao vođe.”

Danas Irene i Emiliano sami vode službu u Krugu. Dva se para sastaju uživo svakih mjesec i pol, a između susreta stalno su u vezi.

„Gledamo na njih kao na svoju duhovnu djecu – svoje Timoteje.”

Beatriz

„Bog nam je dao da služeći Njemu izgradimo divno prijateljstvo”, rekla je Beatriz. „Gledamo na njih kao na svoju duhovnu djecu – svoje Timoteje.”

Vjera koja ostaje

Progon se nastavlja. No nastavljaju se i okupljanja, molitve i rast.

Neke se žene sada pripremaju za krštenje – tih, ali važan korak. U njihovim zajednicama krštenje nije samo obred. To je javno očitovanje vjere koje ima stvarnu cijenu.

„Vjera im je čvrsta”, rekla je Beatriz, „ali još se boje da će ih odbaciti.”

Ipak, idu dalje.

Početkom ove godine dogodio se velik pomak. Žena po imenu Rachel doživjela je da njezin suprug počne dolaziti na susrete za bračne parove kod Irene i Emiliana – bili su to njegovi prvi koraci prema evanđelju.

„To je golema pobjeda”, rekla je Beatriz.

Nastavlja se i služba među djecom, unatoč golemim teškoćama: siromaštvu, drogi, kriminalu i duhovnoj tami.

„Ljudski gledano, ta djeca nemaju budućnosti”, rekla je Victoria Vélez, članica tima Open Doorsa u Meksiku.

Pa ipak, Irene i Emiliano, zajedno s volonterima poput Carmen, dolaze tjedan za tjednom – poučavaju, naviještaju evanđelje i unose svjetlo u tu tamu.

„Znam da plaču, da se umaraju, da ih obuzima malodušnost”, priznala je Beatriz. „Ali ne odustaju. Ljudski gledano, to nikada ne bismo mogli. To je Duh Sveti.”

Dok su bili uz Beatriz, Emiliano i Irene prošli su obuku Standing Strong Through the Storm (SSTS – „Postojani u oluji”). Sada to što su naučili prenose novim vjernicima u Krugu i uče ih da ostanu postojani unatoč pritisku.

„Psihološka potpora i poznavanje Biblije i dalje će biti itekako potrebni, zato zahvaljujemo Bogu za priručnik SSTS”, rekao je Emiliano.

Uslišane molitve

Tijekom nedavnog putovanja po tom kraju jedna se molitvena nakana ponavljala iznova i iznova: još misionara koji bi s njima nosili teret.

Nekoliko tjedana poslije stigao je odgovor. U taj se kraj doselio mladi kršćanski bračni par i preko Beatriz uspostavio vezu s Irene i Emilianom.

„Misionarima je ovdje usamljenost jedno od najtežih iskušenja”, rekla je Beatriz. „Ponekad osjećaju da nisu dorasli.”

Zato se ovo novo prijateljstvo činilo mnogo više od slučajnosti.

Beatriz danas

Beatriz i njezina obitelj više ne žive u selu. Nakon mnogo molitve preselili su se u drugi grad, gdje njezin suprug sada služi kao pastor.

Preseljenje nije bilo lako. Open Doors bio je uz njih i pružao im duhovnu, emocionalnu i financijsku potporu.

„To nam je mnogo značilo kao obitelji”, rekla je Beatriz, „i ženama u Krugu.”

Još se oporavlja od rana koje je za sobom ostavio progon. Prisjeća se kako se prestrašila kad ju je u novom gradu neki neznanac samo upitao je li kršćanka.

„On će se pobrinuti za svakoga od nas, gdje god nas On želi.”

Beatriz

Ipak, vjeruje da Bog upravlja svime – njezinim životom, njezinom obitelji i sestrama koje je ostavila u Krugu.

Poput apostola Pavla, ona i njezin suprug naučili su se pouzdati u Boga u svakoj promjeni.

„On će se pobrinuti za svakoga od nas, gdje god nas On želi.”

Budućnost s onu stranu tišine

Beatriz Krug tišine i dalje nosi u srcu.

„Stariji naraštaji još su vrlo zatvoreni za evanđelje”, rekla je. „Ali mladi otvaraju srca. Mislim da će za dvadeset godina ta sela pričati drukčiju priču.”

Kad je sve počinjalo, Bog joj je dao obećanje. Ona ga se i danas drži.

„To je obećanje – svako posijano sjeme donijet će rod u svoje vrijeme.”

Beatriz

„Plačući idu noseći sjeme za sjetvu; s klicanjem se vraćaju noseći snopove svoje.” (Ps 126,6)

„Možda nećemo mi biti oni koji će skupljati žetvu”, rekla je Beatriz. „Ali drugi hoće. To je obećanje – svako posijano sjeme donijet će rod u svoje vrijeme.”

I tako u Krugu tišine i dalje siju.

*Imena su promijenjena iz sigurnosnih razloga.