Prvi vjernik u selu u Meksiku

Juan je bio prvi kršćanin u svojem autohtonom selu na jugu Meksika. Šesnaest godina poslije njegovo je svjedočanstvo preobrazilo zajednicu i pomaže drugima diljem regije da ostanu postojani.

Juan se još sjeća tišine.

Ne one spokojne koja se spušta nad planine, nego tišine zatvorenih vrata i neuzvraćenih pozdrava – kad su ga prijatelji prestali posjećivati, susjedi prelazili na drugu stranu ulice da ga izbjegnu, a cijela mu zajednica okrenula leđa.

Njegov je prijestup bio jednostavan: postao je prvi kršćanin u svojem selu.

Šesnaest godina poslije u istoj zajednici koja ga je nekoć pokušala otjerati djeluje jedna od najsnažnijih kršćanskih zajednica u regiji. Ono što je počelo odlukom jednog čovjeka da slijedi Isusa izraslo je u crkvu koja danas naviješta evanđelje drugim autohtonim zajednicama.

Juan uglavnom govori jezikom tzeltal, koji je majanskog podrijetla. Tako je uobičajeno u njegovoj zajednici. Stoljećima je tradicija bila iznad slobode. Ništa na njemu ne odaje buntovnika, a ipak ga je odluka da slijedi Isusa i naviješta evanđelje učinila najosporavanijim čovjekom u selu. Stajala ga je ugleda, osjećaja sigurnosti i zamalo doma.

Život bez smjera

„Bio je to tužan život”, kaže Juan o godinama prije nego što je upoznao Krista. Gotovo sve što bi zaradio potrošio bi na alkohol. „Pio sam po cijeli tjedan. To je bio moj život.”

Katkad bi nestao na nekoliko dana, a žena i djeca ne bi znali gdje je. Piće nije bilo samo navika – ono je određivalo ritam njegova života.

Njegova priča nije bila nimalo neobična.

U njegovu selu, kao i u mnogim autohtonim zajednicama diljem juga Meksika, alkohol je neodvojiv od života zajednice – prisutan je na vjenčanjima, pri političkim dogovorima, u tradicionalnim obredima i na vjerskim svetkovinama.

„Ljudi su govorili da ćeš poludjeti ako čitaš Bibliju.”

Većina obitelji smatra se katolicima, što je nasljeđe španjolske kolonizacije, no njihova vjera miješa katoličku tradiciju s drevnim mezoameričkim vjerovanjima. U toj sinkretističkoj vjeri alkohol nije samo prihvaćen nego se i potiče, a često se upotrebljava u obredima u čast autohtonih božanstava koja predstavljaju katolički sveci.

„Moja je zajednica bila puna idolopoklonstva”, prisjeća se Juan. „Božja se riječ nije čitala. Čak su zabranjivali čitanje Biblije jer su ljudi govorili da ćeš poludjeti ako čitaš Bibliju.”

Juan to nikad nije dovodio u pitanje. Sve dok u Sjedinjenim Državama nije čuo za Isusa.

Neočekivani poziv

Juan je prešao granicu kako bi našao posao. Svima se činilo da to čini kako bi uzdržavao obitelj. U dubini duše znao je pravi razlog. „Htio sam više novca da mogu i dalje piti.”

Umjesto toga pronašao je nešto što nikad nije očekivao. Otprilike godinu dana nakon dolaska kolega s posla pozvao ga je na okupljanje kršćana. Juan je prvi put u životu držao Bibliju u rukama i po Svetom pismu upoznao Isusa.

Promjena je bila trenutačna.

„Kad sam prihvatio Gospodina, ispunio me Njegov mir”, prisjeća se Juan. „Osjetio sam radost. Želja za alkoholom nestala je.”

Gotovo čim je postao kršćanin, znao je da više ne može ostati u Sjedinjenim Državama.

„Osjetio sam radost. Želja za alkoholom nestala je.”

„Sjetio sam se svoje obitelji i svoje zajednice”, kaže. „Osjetio sam da me Gospodin poziva da se što prije vratim kući kako bi vidjeli što je On učinio u mojem životu.”

Iz Meksika je otišao tražeći novac. Vratio se s nečim mnogo vrednijim – i jedva je čekao da to podijeli s drugima.

Kući se vraća drugi čovjek

Žena, djeca i roditelji gotovo su odmah primijetili razliku.

„Iznenadili su se jer se više nisam opijao”, kaže Juan i smiješi se na tu uspomenu.

Umjesto da je teturao na kućni prag, došao je kući govoriti o svojoj novoj vjeri. „Rekao sam im da nam Krist nudi bolji život”, kaže. „Govorio sam im o vječnom životu koji sam pronašao.”

Onima koji su ga najbolje poznavali njegov je preobraženi život govorio jasnije od ikakve propovijedi. Jedan za drugim članovi njegove obitelji odlučili su slijediti Krista.

„Kad je Božja riječ ušla u naš dom”, kaže Juan, „pronašli smo mir, iscjeljenje i blagoslov. Ponovno smo se naučili voljeti kao obitelj.”

Prijatelji i drugi rođaci koji su nekoć pili s njim primijetili su da im se više ne pridružuje. Neki su bili znatiželjni. Drugima je bilo svejedno, među njima i njegovu rođenom bratu Jacintu. Ljudi su mu nadijevali pogrdna imena i upozoravali ga da će morati napustiti zajednicu ako bude propovijedao.

Te su ga prijetnje boljele.

Juan je duboko volio svoju zajednicu. Sanjao je o tome da je vidi preobraženu, ali mnogi su mislili da je jednostavno poludio.

Sam protiv svih

Kad se ruganje pretvorilo u odbacivanje, Juan je otkrio da će slijediti Krista značiti mnogo više od odricanja od alkohola. Značit će ostati sam, osobito kad su njegovu novu vjeru doživljavali kao izdaju tradicije.

Kad god bi ga obuzelo malodušje, vraćao se riječima iz Lk 9,23: „Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svaki dan svoj križ i neka ide za mnom.”

„Te sam riječi čuvao u srcu”, kaže Juan. „Pomogle su mi da ostanem postojan.”

Prvih devet

Četiri mjeseca njegova je obitelj bila jedina kršćanska obitelj u selu – sve dok nije zadesila tragedija.

Između dviju naoružanih skupina koje djeluju u regiji izbilo je nasilje, a nekoliko uglednih vođa zajednice poginulo je braneći svoju zemlju. Selo je obuzela tuga i mnoge su obitelji počele tražiti odgovore koje im tradicija predaka nije mogla dati.

Otprilike u to vrijeme došli su misionari iz druge regije kako bi evangelizirali. Mnogim je mještanima ta poruka zvučala neobično poznato. Bilo je to isto evanđelje koje je Juan strpljivo naviještao sa strane. Samo što su sada srca, nekoć zatvorena, napokon bila spremna slušati.

„Tih je dana više od 33 osobe predalo svoj život Isusu”, prisjeća se Humberto, jedan od Juanovih prijatelja koji mu se rugao kad je prestao piti.

Nakon što je i sam susreo Krista, Humberto je postao jedan od Juanovih najbližih suradnika u naviještanju evanđelja. Isusa je prihvatio i njegov brat Jacinto. Zajedno sa šest drugih vjernika oblikovali su malu skupinu odlučnu da evanđelje donese svojoj zajednici, pa su propovijedali od kuće do kuće.

Juan prvi put više nije bio sam.

Cijena nasljedovanja Isusa

Brz rast crkve nije prošao nezapaženo. Tradicionalne vlasti promatrale su ga sa sve većom zabrinutošću – za njih evanđelje nije samo donosilo novu religiju, nego je ugrožavalo običaje koji su naraštajima određivali zajednicu.

Tradicionalni poglavari sazvali su cijelo selo na opći zbor.

„Ili ćete se odreći evanđelja ili ćete napustiti svoj dom.”

„Rekli su nam da ne žele Božju riječ u zajednici”, prisjeća se Juan. Poglavari su vjernicima dali da potpišu ispravu kojom se odriču vjere. „Rekli su nam: ‚Ili ćete se odreći evanđelja ili ćete napustiti svoj dom.’”

Nijedan vjernik nije potpisao.

Posljedice nisu dugo čekale. Misionarima je zabranjen ulazak u selo. Na ulazu je postavljen natpis da kršćani više nisu dobrodošli. Vjernici su živjeli pod stalnim nadzorom i prijetnjama.

„Nakon toga progon se pojačao”, kaže Juan. „Podnijeli smo mnogo grubih riječi, prezira i odbacivanja.”

Prijetnje su prerasle u nasilje. Nekoliko misionara koji su pokušali posjetiti braću za kaznu je satima držano zatočeno i vezano za drvene stupove. Obitelji su upozoravali da bi mogle ostati bez doma ako nastave dolaziti na okupljanja kršćana.

„Mnogi su u to vrijeme napustili vjeru”, prisjeća se Humberto.

Postojani u oluji

Pomoć je stigla u obliku neočekivane ponude za posao. Ne znajući što se događa u Juanovu selu, Open Doors obratio se Humbertu da pomogne prevesti priručnik Standing Strong Through the Storm (SSTS – „Postojani u oluji”) na njihov autohtoni jezik. Ono što je počelo kao prevoditeljski projekt ubrzo je postalo temelj mlade crkve.

„Stigao je baš u pravi trenutak”, kaže Juan. „Tada nismo imali pastora. Dok smo proučavali to gradivo, bilo je kao da nas sam Bog poučava.”

Te su pouke promijenile način na koji su vjernici odgovarali na progon – na neprijateljstvo su uzvraćali poniznošću, a ne ogorčenošću.

„Obuka nas je naučila da ne odgovaramo gnjevom”, objašnjava Juan. „Naučila nas je da živimo u miru, da poštujemo vlasti i da živimo tako da s vremenom i oni počnu poštovati nas.”

Umjesto da okrenu leđa zajednici koja ih je odbacila, vjernici su joj odlučili služiti – nosili su drva za ogrjev starijim susjedima, posjećivali bolesne i dijelili hranu s obiteljima u oskudici. Mnogi od onih kojima su služili bili su upravo oni koji su im se rugali ili im prijetili.

„Zajednica nas je mnogo puta pokušala ušutkati”, kaže Juan, „ali nije uspjela. Bili smo predani Gospodinu. Čuvali smo Božju riječ u srcu, a Kristova se ljubav očitovala u našem životu.”

Izvan granica sela

S vremenom je selo uvidjelo da kršćani ne žele uništiti identitet zajednice, nego joj biti blagoslov – i srca su počela omekšavati. Poštovati su ih počeli čak i tradicionalni poglavari.

„Sada nas slušaju, pa čak i traže naš savjet, jer su vidjeli Božju ljubav u tome kako smo se ponašali prema njima”, dodaje Juan.

Danas Juanovo selo ima crkvu i zajednicu otvorenu Kristu. Juan je njezin pastor.

No samo nekoliko kilometara dalje priča je posve drukčija.

U mnogim selima diljem juga Meksika tradicionalne vlasti i dalje ograničavaju kršćanstvo, pa su mnogi vjernici izloženi istom progonu koji je nekoć trpio Juan.

Ana* živi otprilike dva sata hoda od Juanove zajednice, u selu u kojem je njezina obitelj i dalje jedina kršćanska obitelj.

„Ondje ne dopuštaju Božju riječ”, objašnjava. „Evanđelje u našoj zajednici nije dopušteno.”

Kao ni Juan, ni Ana nije odrasla u kršćanskom domu. Evanđelje je do njezine obitelji stiglo preko njezina svekra, prvog vjernika u njihovu selu. No zajednica je to brzo doznala.

„Kad su doznali da smo postali kršćani”, prisjeća se Ana, „vlasti zajednice sastavile su službenu odluku kojom se evanđelju zabranjuje ulazak u naše selo.”

„Vlasti zajednice sastavile su službenu odluku kojom se evanđelju zabranjuje ulazak u naše selo.”

Potpisali su je svi – muškarci, žene, mladi. Svi osim njih.

Anini djeveri završili su u zatvoru jer se nisu htjeli odreći vjere. Njezin se svekar nikad nije oporavio od toga što je gledao kako mu obitelj pati; poslije je umro od srčanog udara.

„Osjećali smo se kao siročad”, kaže i briše suze. „Više nije bilo nikoga tko bi nas poučavao Božjoj riječi.”

Više nisu sami

Stotinama kilometara dalje Juan je točno znao kakva je samoća. Godinama prije molio je da ga netko ohrabri. Sada se Bog, a da Juan toga nije bio svjestan, služio njegovom crkvom kako bi uslišao nečiju tuđu molitvu.

Kad je Juan čuo za Aninu obitelj, pozvao ih je u svoju crkvu. Dvaput mjesečno oni se upute na put kako bi bili na bogoslužju te zajedno s vjernicima iz drugih progonjenih zajednica prošli biblijsku obuku i obuku SSTS.

„Isus nas nije ostavio same”, kaže Ana. „Poslao nam je braću i sestre. Kad sam ovdje, više se ne osjećam sama. Osjećam se zaštićeno jer sada znam da uz nas stoje i drugi vjernici.”

Biblijska obuka iscijelila je i stare rane. „Bila sam ogorčena na svoju zajednicu”, priznaje. „Nisam mogla prijeći preko onoga što su nam učinili. Ali po poučavanju – i po onome što nam je pastor govorio – Bog mi je promijenio srce.”

Sol i svjetlost

Anina obitelj nije jedina koja dolazi izdaleka. Danas, zahvaljujući prihodu od posla koji podupire Open Doors, Juanova crkva pruža utočište vjernicima iz još šest autohtonih zajednica u ovoj zabačenoj regiji, gdje slijediti Krista i dalje može značiti odbacivanje, zatvor ili protjerivanje.

„Moramo činiti dobro i svojim ponašanjem pokazivati Krista.”

Kad god Juan čuje da je neka obitelj izložena progonu, on i njegova crkva pruže joj ruku – posjećuju te zajednice ili plaćaju troškove kako bi ljude doveli u crkvu. Gdje god je potrebno, tim zajednicama osiguravaju čak i hranu i lijekove. „Poučavamo ih Božjoj riječi, ohrabrujemo ih i podsjećamo da nisu sami”, objašnjava.

„Uče nas da budemo sol i svjetlost u zajednici”, dodaje Ana. „Moramo činiti dobro i svojim ponašanjem pokazivati Krista.”

Pogled naprijed

Ipak, Juan zna da posao nije ni približno gotov. Mnoga sela u planinama još zabranjuju evanđelje. Ponegdje se vjernici okupljaju na bogoslužje u tajnosti. Drugima i dalje prijete jer se ne žele odreći vjere.

Upitan za što danas moli, Juan ne oklijeva: „Molim da još više ljudi upozna Krista. Želim da svaka zajednica u ovoj regiji čuje evanđelje.”

Nekoliko koraka dalje Ana izražava istu nadu. Kod kuće još nemaju crkvu i njezina se obitelj još ne može otvoreno okupljati s drugim kršćanima. Katkad im ne daju da odu jer u zajednici već znaju da idu u crkvu. Zasad i dalje kreću na dugi put do Juanova sela kad god mogu.

„Molim da jednoga dana možemo slobodno i otvoreno slaviti Isusa ondje gdje živimo.”

No vjeruje da neće uvijek biti tako.

„Vjerujem da će doći dan kad ćemo sagraditi crkvu u našoj zajednici”, kaže. „Molim da jednoga dana možemo slobodno i otvoreno slaviti Isusa ondje gdje živimo.”

Oči joj se pune suzama. Pogleda Juana, a iza njega crkvu koja joj je postala utočište.

Zatim se nasmiješi.

„Danas sam sretna”, dodaje. „Zahvalna sam Isusu. Toliko smo toga prošli, ali On nas nikad nije napustio.”

Anina se priča još piše. Njezina je obitelj našla hrabrosti slijediti Krista, ali još nema slobodu da otvoreno slavi Boga. Vjernicima poput nje potrebna je molitva da ostanu postojani pod pritiskom i potrebni su im podupiratelji zahvaljujući kojima će obuka poput SSTS-a i dalje stizati u nova sela – kako sljedeća obitelj koja se suoči s istom osamljenošću ne bi morala šesnaest godina čekati da netko usliša njezinu molitvu.