„Treba nam samo mjesto koje možemo nazvati domom” – afganistanski izbjeglica Hamid

Priča o Hamidu, afganistanskom kršćaninu koji živi pod prijetnjom protjerivanja i pomaže izbjeglicama u središnjoj Aziji.

Hamid* je mladi Afganistanac u tridesetima. Napustio je rodnu zemlju i sada u središnjoj Aziji živi u neizvjesnosti. Godinama on i njegova obitelj žive kao migranti u središnjoj Aziji, a sa sobom nose sjećanja na Afganistan, teret raseljenosti i nadu vjere koja ima svoju cijenu. „U najtežim trenucima Isus mi se pokazao”, kaže. „Riječ je o miru koji nam je bio potreban u srcu, a koji nam je On darovao besplatno.”

Odrastanje u svijetu straha i kontrole

Taj mir nije došao lako. Hamid opisuje djetinjstvo u Afganistanu kao život obilježen pritiskom, strahom i bespogovornom poslušnošću. „Što god rekli, morao si to jednostavno prihvatiti”, prisjeća se. „Ne preispituj svoju religiju. Ne pitaj zašto moram nešto činiti.” Kako kaže, vjera se često predstavljala ne kao ljubav, nego kao strah: „Sve im se svodi na to kako te mogu zastrašiti, kako se Boga treba bojati.”

„Što god rekli, morao si to jednostavno prihvatiti.”

Za djevojčice i žene, kaže, ograničenja su još teža nego za muškarce i dječake. Školovanje djevojčica rano završava, mogućnosti izbora su ograničene, a sigurnost nikad nije zajamčena. „Nemaju nikakav izbor”, kaže. „Jedino za što se mogu moliti jest da ih netko usreći i odabere [za ženu].” Govori o boli koja se nosi u tišini jer „nitko ne želi tu patnju podijeliti s rodbinom pa da se i oni loše osjećaju. Bol im jednostavno otupi u srcu.”

Opasnosti koje opisuje ozbiljne su, osobito za one koji nemaju moći. Ranjivi mogu biti i dječaci i djevojčice, a obične obitelji često nemaju nikakvu zaštitu. „Ako se neki moćnik zainteresira za dječake ili djevojčice, sigurno će ih oteti”, kaže Hamid. „Ti kao obična osoba ne možeš ništa učiniti.”

Otkriće Boga ljubavi i mira

U taj svijet, kaže Hamid, ušla je drukčija slika Boga. Na fakultetu je počeo upoznavati različite religije. Kad je došao do kršćanstva, jedno mu je ostalo u srcu: „Isus nikoga nije prisiljavao da Ga štuje.” U Isusu nije vidio prisilu, nego poziv. „On jednostavno donosi mir”, kaže Hamid. „Bog je ljubav.”

„Isus nikoga nije prisiljavao da Ga štuje.”

To ga je otkriće promijenilo. „Kad sam čitao Bibliju, otvorile su mi se oči”, kaže. „To jednostavno osjetiš po Duhu Svetom koji dolazi u tvoje srce.” I molitva je postala nešto novo: ne obred koji nije razumio, nego razgovor. „Isus jednostavno kaže: ‚Moli Mene za ono što ti treba.’ Samo [Njemu] povjeri i ono dobro i ono loše – to je sasvim običan razgovor s Bogom, nebeskim Ocem.”

Odluka za Isusa unatoč cijeni

No postati kršćanin značilo je izložiti se opasnosti. Hamid je u svojoj obitelji bio prvi koji je počeo slijediti Isusa. Isprva mu je bilo teško podnijeti njihovu reakciju. „Moja obitelj rekla je da sam učinio nešto jako pogrešno”, prisjeća se. No odlučio im se uvijek iznova vraćati s ljubavlju. „Kao kršćaninu [Isus] mi govori da uvijek prvi priđem, ispričam se, razgovaram i uspostavim mir.” S vremenom je, kaže, „Isus dotaknuo i njihova srca i, hvala Bogu, sada je i moja obitelj kršćanska”.

U Afganistanu, kaže, obraćenje može stajati svega. „Ako netko sazna, sigurno će nas s radošću ubiti”, kaže. „Kao kršćanin ondje se igraš životom.” Ipak, vjera mu je promijenila pogled čak i na smrt: „Kad toliko razumiješ Isusa, manje se bojiš zemaljske smrti ili patnje, jer znamo da će ono što nas čeka sigurno biti ljepše nego ovdje.”

Vjera koja mora ostati skrivena

Za afganistanske kršćane preživljavanje često znači tajnost. Kršćani se prema van mogu ponašati onako kako sredina očekuje, a u sebi se moliti Isusu. „U sebi svojega Boga zovem Isusom”, kaže, no to nije nešto što se govori javno. To je preopasno.

U središnjoj Aziji, kaže Hamid, život je manje opasan nego u Afganistanu, ali ni izdaleka nije siguran. Afganistanski kršćani i dalje nailaze na sumnjičavost, teško nalaze posao i žive u stalnom strahu od protjerivanja. „Uvijek nam prijeti protjerivanje”, kaže. Ako ih kao kršćane protjeraju u Afganistan, „već smo mrtvi”.

U središnjoj Aziji život je manje opasan nego u Afganistanu, ali ni izdaleka nije siguran.

Prisjeća se jedne noći kad je policija došla dok je bio okupljen sa skupinom vjernika. „Mislili smo samo na to kako da pobjegnemo”, kaže. Strah je bio silan. No tada je, kaže, „[Bog] otvorio vrata da pobjegnemo, kroz zid”. Pobjegli su po mraku, kroz pljusak. „Bilo je to stvarno, stvarno divno iskustvo čuda”, kaže Hamid. „Shvatili smo da ti se ništa loše neće dogoditi kad je Bog s tobom.”

Bijeg u posljednji trenutak i prijetnja protjerivanjem

Racije u kojima se traže ljudi za protjerivanje unijele su u živote Afganistanaca svakodnevni strah. Hamid kaže da policija zna doći u kuću, odvesti jednog člana obitelji i zatim ga prisiliti da pozove ostale. „Ne hvataju samo mladiće, nego i žene, čak i starije”, kaže. Ponekad se novcem može kupiti privremena sloboda, ali nikad sigurnost. „Ako im platiš, pustit će te”, objašnjava, „ne zauvijek, nego na neko vrijeme.” Mnoge obitelji ne mogu platiti iznose koji se traže. „Ne zanima ih tvoja obitelj, zanima ih samo novac.”

„Mnogi mladi uzimaju drogu samo da zaborave sve napetosti i probleme u svojem životu.”

U takvim okolnostima Hamid pomaže afganistanskim izbjeglicama. Vjeruje da su mladi Afganistanci ključ promjene. „S vladom ne možemo ništa”, kaže, „ali možemo promijeniti način na koji mladi gledaju na stvari.” Mnogi mladi nose golem teret: nedostatak obrazovanja, nezaposlenost, obvezu da uzdržavaju obitelj i strah od budućnosti. „Mnogi mladi uzimaju drogu samo da zaborave sve napetosti i probleme u svojem životu”, kaže Hamid. No droga, dodaje, „samo povećava njihove probleme, ne donosi spasenje”.

Čežnja za mjestom koje bi mogli nazvati domom

Hamid najviše čezne za stabilnošću. Želio bi imati priliku zasnovati obitelj, ali živi bez trajne sigurnosti. „Ne možemo se vratiti u Afganistan, a ne možemo ni ostati ovdje”, kaže. „Treba nam samo mjesto koje možemo nazvati domom, gdje možemo živjeti normalan život. Gdje se možemo moliti i lakše slaviti Boga.”

Hamid se nada da će izgraditi obitelj vjere za druge ljude koji su raseljeni, uplašeni i u potrazi – i to u zemlji koju ni sam ne može nazvati domom.

Potpora partnera Open Doorsa donijela je stvarnu, praktičnu pomoć: hranu i odjeću, obrazovanje, proučavanje Biblije i sigurno sklonište.

Molite

Molite da afganistanska srca „rastopi Božja ljubav”.
Molite za obrazovanje mladih, osobito djevojaka, jer „ako su obrazovaniji, mogu biti otvoreniji i lakše mogu razumjeti istinu”.
Molite za tajnu Crkvu – da „ostane skrivena” te da bude „sigurna i neprimjetna”.
Molite da Bog spriječi protjerivanja. Molite da ljudi imaju gdje se sakriti kad počnu racije.
Molite za Hamidovu službu među Afganistancima kojima je „doista potrebno da ih netko voli i sasluša”.

*Ime je promijenjeno iz sigurnosnih razloga.