Nakon šokantnog napada na crkvu kršćani u Jordanu pitaju se što ih još čeka
Okupljanje na sprovodu u jednoj crkvi u Jordanu pretvorilo se u prizor užasa kada su naoružani napadači otvorili vatru, ubivši devet osoba i ranivši njih pedesetak. Preživjeli i šira kršćanska zajednica sada se nose s tugom, traumom i pitanjima o vlastitoj sigurnosti. Kako nakon takvog nasilja pronaći nadu i sigurnost?
Okupljanje na sprovodu u jednoj crkvi u Jordanu pretvorilo se u prizor užasa kad su naoružani napadači otvorili vatru i ubili devet osoba, a ranili njih pedesetak. Preživjeli i šira kršćanska zajednica sada se nose s tugom, traumom i pitanjima o vlastitoj sigurnosti. Kako nakon takva nasilja pronaći nadu i sigurnost?
Vožnja kroz jordanski pustinjski krajolik odiše tišinom i mirom. Krajem su posijana sela. U tim zajednicama – mjestima gdje se susjedi međusobno poznaju, a obitelji stoljećima dijele život – često vlada duboko uvjerenje da će ljudi, kad dođe nevolja, stati jedni uz druge.
Tako je i u Hamoudu, selu u jordanskoj pokrajini Karak u središnjem dijelu zemlje.
No u petak 23. listopada 2026. taj je osjećaj sigurnosti razbijen. Naoružani napadači otvorili su vatru ispred grčkopravoslavne crkve svetog Jurja dok su se ljudi okupljali na sprovod. Kad je napad završio, devet je osoba bilo mrtvo, a pedesetak ranjeno. U ponedjeljak 26. listopada, dok se istraga nastavljala, uhićena su tri osumnjičenika.
Danas je crkva bolan podsjetnik na ono što se dogodilo. Razbijeno staklo i tragovi metaka još su ondje. Policajci čuvaju područje, a masline koje naraštajima okružuju crkvu pružaju tek malo utjehe.
A za one koji su bili ondje napad nije završio kad je pucnjava prestala.
„Nitko nije očekivao da će se ovo dogoditi u crkvi”
Open Doors već je dugo molitvom povezan s vjernicima u ovom dijelu Jordana. Neki članovi našeg tima mogli su odati počast poginulima, izraziti sućut preživjelima i čuti njihove priče.
Jedan od preživjelih opisao je kako se običan sprovod pretvorio u prizor užasa. U njihovoj se zajednici muškarci za vrijeme sprovoda po običaju okupljaju vani, a žene ulaze u crkvu. Bio je vani kad je začuo pucnje. Prvo što je učinio bilo je da se baci na tlo.
Napadač je nastavio pucati, zastajući samo da ponovno napuni oružje. Svjedoci su opisali kako je napadač više puta pucao u neke od istih žrtava da bi bio siguran da su mrtve.
„Nitko nije očekivao da će se ovo dogoditi u crkvi”, rekao je.
Pucnjava je počela kod glavnog ulaza u crkvu. Prema riječima jednog od preživjelih, jedan je ranjenik uspio zatvoriti crkvena vrata i tako pomogao zaštititi stotinjak ljudi okupljenih unutra. Napadači su tada pucali u crkvene prozore.
Preživjeli smatra da bi posljedice bile mnogo teže da su napadači uspjeli ući u zgradu. Bio bi to pokolj.
No dok zajednica broji izgubljene živote i ranjene, posljedice napada mjere se i neprospavanim noćima i osjećajem straha.
„Oni koji su počinili ta zvjerstva nemaju vjere… nemaju morala.”
„Otkako se dogodila pucnjava, još ne mogu normalno spavati zbog užasa koje sam vidio”, rekao je. Jordanske vlasti kao vjerojatne počinitelje navode radikale – jordanski kralj Abdullah II. nazvao je napadače „teroristima” i „odmetnicima od islama” te poručio da ekstremistima neće biti dopušteno djelovati u Jordanu. No napad otvara pitanje mogu li se kršćani u Jordanu i dalje sigurno okupljati, moliti, pa i oplakivati svoje mrtve.
Napad je posebno potresao ljude jer kršćani i muslimani u Karaku naraštajima žive zajedno u miru. „Ovo što se dogodilo iznenađuje nas. Uvijek smo u Karaku živjeli u miru s našom braćom muslimanima”, rekao je. Teško je mogao shvatiti kako netko može učiniti tako nešto. „Oni koji su počinili ta zvjerstva nemaju vjere… nemaju morala.”
Iako je Jordan i prije doživljavao terorističke napade, među njima i islamističko ekstremističko nasilje u Karaku 2016., napad na ljude okupljene na sprovodu u crkvi bio je neočekivan. Osim toga, Jordan je u cijeloj regiji poznat po tome što mnogim kršćanima uglavnom dopušta slobodno bogoslužje, osobito pripadnicima povijesnih crkava kao što je pravoslavna.
Odgovor koji je donio ohrabrenje, ali nije otklonio strah
Jordanskim kršćanima odgovor državnog vodstva bio je važno ohrabrenje.
Jedan drugi jordanski kršćanin opisao je reakciju vlade kao brzu i rekao da je kraljev posjet pogođenim obiteljima na sam dan napada imao posebno značenje. Kralj Abdullah II. nazvao je ubijene „našim jordanskim mučenicima” i obećao da će odgovorni biti izvedeni pred lice pravde.
Vlasti su 26. listopada objavile da su uhićena tri osumnjičenika. Takav je odgovor žrtvama i njihovim obiteljima pokazao da ih se ne promatra kao zajednicu prepuštenu samoj sebi, nego kao Jordance čiji su životi važni cijeloj zemlji.
No istraga se nastavlja, a nijedna skupina nije preuzela odgovornost. Samo uhićenje osumnjičenika ne može vratiti izgubljeni osjećaj sigurnosti. Nakon napada ljudi razmišljaju o vrlo različitim putovima. Neki možda pomišljaju na nabavu oružja kako bi se zaštitili (osobito u selima). Drugi možda pomišljaju na odlazak iz Jordana i traženje sigurnosti negdje drugdje. Kod nekih je pak nasilje učvrstilo odluku da ostanu ukorijenjeni u svojoj zemlji i nastave živjeti uz svoje susjede muslimane.
Upitan što danas kršćanima u Jordanu daje sigurnost, još jedan jordanski kršćanin odgovorio je iz dubine svoje vjere: „Isus je jedini izvor sigurnosti. Ne bojim se smrti.”
„Isus je jedini izvor sigurnosti.”
Njega više brine ekstremistička ideologija koja nekoga može navesti na takvo nasilje. Zato treba preispitati i to koje vrijednosti učvršćuje školski sustav. Kao jedno od važnih mjesta gdje promjena mora početi istaknuo je školske programe, o čemu se već govorilo i u javnim izjavama.
Iako su vladini koraci u istrazi i pozivanju počinitelja na odgovornost važni i pohvalni, sprječavanje takva nasilja mora početi mnogo ranije. Open Doors preporučuje jordanskoj vladi da donese sveobuhvatnu strategiju pravne zaštite od poticanja na vjersku mržnju, diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje.
„Svi su bili voljeni”
Za one koji su preživjeli pucnjavu bol se širi i na obitelji koje su izgubile svoje drage, na ranjene koji se još oporavljaju i na širu zajednicu koja pokušava shvatiti što se dogodilo – i zašto.
Upitana kako drugi mogu moliti za nju, jedna je preživjela odgovorila misleći na mnogo više od sebe: „Molite da Bog utješi obitelji poginulih”, rekla je. „Osjećam njihovu bol; svi su bili voljeni… molite za mene i za sve koji su bili u crkvi… da se stvari smire…”
Njezine riječi nose težinu zajedničke žalosti. Ona zna da su poginuli bili mnogo više od imena u novinskom izvješću. Bili su nečiji dragi, članovi obitelji i prijatelji koji će nedostajati još dugo nakon što se crkvena vrata ponovno otvore.
„Molite da Bog utješi obitelji poginulih.”
U mjesecima koji dolaze iscjeljenje od traume bit će ključno. Možda će trebati i konkretno pomoći obiteljima koje su ostale bez jedinog hranitelja. Takva pomoć ne može poništiti ono što se dogodilo. No može pomoći obiteljima da se suoče s budućnošću i ne nose sav teret same.
U međuvremenu pucnjava je prestala, ali bol i pitanja ostaju. Vlada je govorila o pravdi, jedinstvu i potrebi da se suoči s ekstremizmom. Hoće li te izjave prerasti u stvarne reforme koje će pomoći suzbiti fanatizam i spriječiti da se takvo nasilje ponovi?
Najbolje što sada možete učiniti jest moliti. To je uvijek prvo što ljudi u ovakvim situacijama traže. Molitva nije nedjelovanje – ona je prijeko potrebna slamka spasa koja kršćane podsjeća da nisu sami, što god se dogodilo.
Evo kako konkretno možete nositi u molitvi ovu ranjenu zajednicu:
- Molite za preživjele u napadu, da pronađu iscjeljenje i nadu dok se oporavljaju i tuguju.
- Molite za one koji su u napadu izgubili članove obitelji i prijatelje, da ih utješi Božji mir.
- Molite za kršćansku zajednicu u Jordanu, da bude osnažena i da zna da su Bog i Crkva diljem svijeta uz nju.
- Molite za vlasti u Jordanu, da ih Bog blagoslovi i da se mogu zauzimati za pravdu i mir.